Lijep niz pjesama

Iz riznice hrvatske umjetničke popijevke naslov je koncerta što ga je sopranistica Valentina Fijačko održala u sklopu ciklusa Molto cantabile 2 Koncertne direkcije Zagreb u HGZ-u 7. prosinca. Bio je posvećen velikoj hrvatskoj sopranistici Dragici Carli Martinis.

Valentina Fijačko jedna je od naših vodećih sopranistica mlađega naraštaja. Nakon studija na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji bila je, od 2003. do 2006, solistica Osječke opere, a otada je solistica Splitske opere. Zahvaljujući redovitim nastupima i u drugim hrvatskim opernim kućama, a dakako i svojim pjevačkim odlikama, u prilici je sustavno voditi i razvijati karijeru što mnogima drugim mlađim pjevačima, zbog niza okolnosti, teško polazi za rukom. Izgradila je raznolik repertoar lirskoga soprana u kojemu se ističe čak osam uloga u Mozartovim operama. Pored toga, ona je danas naša ponajbolja interpretkinja dviju uloga u stožernim hrvatskim operama, Jelene u Zajčevu Nikoli Šubiću Zrinjskom i Đule u Gotovčevu Eri s onoga svijeta te odnedavno i izvrsna Lisbeth u Bersinu Postolaru od Delfta, koju će početkom siječnja ponovno tumačiti u Zagrebačkoj operi.

Valentina Fijačko

Iz riznice hrvatske umjetničke popijevke odabrala je niz raznolikih, lijepo nanizanih pjesama, u velikom rasponu od više od stotinu godina stvaranja i trajnoga bavljenja naših skladatelja i skladateljica tom umjetničkom formom. Tri od početne četiri Zajčeve pjesme, Na gondoli, Domovini i ljubavi i Moja dika (uz Lastavicam), opernih su zahtjeva. U njima je Valentina Fijačko imala priliku raspjevati se, pokazati zvonkost i ujednačenost snažnoga, čvrstog lirskog soprana, dinamičko nijansiranje. Nastavila je s pjesmama Josipa Hatzea Lađa u noći, Suzi, Moja sudba, Ljuven sanak, Morska vrba i Serenada, obojenima pretežno koprenastim tonovima. U oba bloka, u Zajčevoj zdravoj raspjevanosti i sjeti Hatzeove vokalne lirike, Valentina Fijačko iskazala je objektivni pristup i objektivnu interpretaciju pa je nedostajalo više osobnog odnosno emotivnog angažmana i glasovnog nijansiranja. Začudila je (unatoč notama!) i glazbena nesigurnost u Ljuvenom sanku.

U drugom dijelu programa ničega nije nedostajalo. Nakon tri antologijske hrvatske popijevke, Mura voda teče Krste Odaka, Crn-bel Krešimira Baranovića i Uspavanke Ivana Brkanovića, uslijedile su i dvije manje poznate, prekrasne profinjene pjesme Ivane Lang, Lan i Murve, koje će još dugo odzvanjati zahvaljujući pjevu i izvedbi Valentine Fijačko. U posljednjem dijelu programa dala je sve od sebe. Preko dvije pjesme Dore Pejačević, Zašto? i Vjerujem dragi, prebacila se na nekoliko pjesama Richarda Straussa, koje su lijepo upotpunile program, baš kao i ljupki dodatak, proživljena Lehku noć Vladimira Ruždjaka.

Pejačevićkine pjesme na njemačkom jeziku (kao da je nedostajala još poneka za potpuni dojam) i nekoliko Straussovih (Tim svojim očima plavim, Uspavanka, Loše vrijeme i Posveta), svaka od njih s osebujnom ljubavnom tematikom, a Straussove pjesme ponovno opernih zahtjeva, pokazale su se najbližima senzibilitetu Valentine Fijačko da svaku oslika na poseban način, šarmantno, slijedeći rafiniranost tekstovnih predložaka.

Glasovirski pratitelj, pouzdan u svakom pogledu, bio je Mario Čopor. Iskazao se kao suradnik posvećen pjevaču, ali i kao odličan pijanist u zahtjevnijim pratnjama, primjerice Pejačevićkinih i Straussovih pjesama.